INTERVJU SA REDITELJEM ROBERTOM LENARDOM

“FAMA O BICIKLISTIMA” OTVORILA 4. NOVI TVRĐAVA TEATAR

robert lenardNaš je život engleska apsurdna poezija
Predstava "Fama o biciklistima" izvedena je 3. jula u Čortanovcima na otvaranju 4. Novog tvrđava teatra. Bilo je to jedno od najzanimljivijih izvedbi ove predstave... Priroda se, kako to obično biva na festivalima pod otvorenim nebom, urotila sa glumcima I bila im verni saputnik. I vetar, I voz u daljini a svakako I prisustva pisca Svetislava Basare, koji je predstavu gledao po treći put, posebno su bili inspirativni glumcima.
Nakon predstave o svom doživljaju “Fame” pod vedrim nebom govorio je njen reditelj Robert Lenard:

Drugi prostor
“Kada igraš predstavu u nekom drugom prostoru, I to ne mora obavezno da bude otvoreni prostor, nego čak I na drugoj zatvorenoj sceni a mi smo je već igrali u gostima, u Subotici,  uvek nešto moraš da prilagođavaš. Različit prostor nameneće druga pravila, uvek se mora irati malo drugačije, ponešto se mora prilagoditi. Ovde smo dobili specifičan ambijent kakvog nema nigde. Taj prostor ima I neku istorijsku vrednost vezanu za taj roman, nekako, vertikala se otvorila, što se do sada nije desilo. Jednostavno, sva ta priroda okolo, zvukovi I slikovitost vile, neba, šume, ušla je u predstavu I u celo to ludilo, prosto, sve je bilo u korist predstave.

Prilagođavanje
Danas smo oko dva I po sata probali predstavu, dakle, ne mnogo više nego što inače probao ali moram da kažem da smo pre neki dan igrali predstavu na Infantu pa je I to doprinelo dobroj kondiciji. Prešli smo tekst I pokret a onda smo se uglavnom bavili ulazima I izlazima, izmestili smo neke scene u neke njene druge prostorne dimenzije, kao na primer iznad lukova koje, inače, u predstavi nemamo.

A pisac?
Izuzetno mi je drago da je Basara treći put gledao predstavu. Ma kako nije stres?! Uvek mi je stres kad vidim da je došao. Čoveče, opet je došao! Ali to me beskrajno raduje.

Raspad kao sistem življenja
Baš kao što je “Makbet”’ postao čuvena drama o tiraniji, iako je napisan u vreme renesanse, tako je i ’’Fama o biciklistima’’ veoma duboka jer govori o raspadu, ne samo jednog društvenog sistema, nego i o raspadu svih političkih tvorevina. Tu mislim na razne unije, globalne organizacije, političke, finansijske, vojne i bilo koje druge. U krajnjem slučaju i na raspade svih ideologije. U tome smo uočili univerzalnost Basarinog romana koji sam prvi put pročitao 2010. godine i veoma lepo je sa mnom komunicirao, bez obzira što se ne sećam baš najbolje raspada SFRJ. Ako je roman osvojio mene, pretpostavio sam da može dopreti i do još mlađih generacija, pa tako isto i naša predstava.

O formo!
Nisam siguran da su slobodarstvo, protok ideja, antifašizam ikada bili suština EU. Možda jedino slobodan protok kapitala. Bilo je ne lakše, nego bolje dok Istočni blok nije bio tu. Imaš tezu i antitezu, jasno konstruisanu granicu između jednog i drugog i na obe strane možeš misliti da je tamo bolje, pogotovo zbog zida koji je i bukvalno i idejno bio između. Posle devedesete, Zapad prelazi na Istok i odjednom počinje da pravi neku koloniju i kao na svakoj koloniji to počinje da raste i stigli smo do toga da to više nije relevantno, svi znamo da je to laž.

Menjajmo sebe da bismo menjali svet
Sungovi su velikim delom uzeti iz romana a za dva songa sam iskoristio Umberta Eka koji je naslućivao raspad Evropske unije u ’’Praškom groblju’’ i ’’Fukoovom klatnu’’. Oni podstiču na razmišljanje, ali ne daju odgovor na pitanje: kako promeniti globalne društvene sisteme? Da znam odgovor na to pitanje, svet bi izgledao potpuno drugačije. Verujem da pozorište može da promeni svet, ali kako kaže Breht: ’’Da bismo promenili svet, prvo treba da promenimo ljude.’’ To se može jedino angažovanim teatrom.

Centrifugalno ludilo
Mnogi demokratski sistemi i sama globalizacija koja je zahvatila svet su zapravo diktature koje nameću svoja pravila. Ako smo previše opsednuti problemom, počinjemo da ludimo. Poludećemo i ukoliko smo previše udaljeni od njega. Potrebno je pronaći neki balans između svega toga, neku meru a to nije ni malo lako.

S. Miletić