Nemanja Ranković, reditelj predstave “Nevidljivi ljudi”

nemanja rankovicKonekcija sa svetom u sadejstvu sa prirodom

Tekst Jelene Kajgo “Nevidljivi ljudi” diskretno ali vrlo pomno secira srpsku stvarnost: bez galame i velikih reči daje ozbiljan uvid u nekoliko ključnih tokova koji naše živote čini takvima da se osećamo kao nevidljivi ljudi... Nakon užičke predstave, njen reditelj Nemanja Ranković govorio je upravo o tome zašto je od takve stvarnosti utekao na vrh Zlatibora...


Čiji je taj naš život?
Pokušavo sam u radu na ovoj predstavi da dođem do nekog saznaja, do odgovora čiji je taj naš život koji nam izmiče iz ruku? Da li je život uopšte naš, da li mi živimo naše živote?Ili samo čekamo neki početak da krenemo u nekom drugom pravcu? Nažalost, odgovor nisam našao. Mada, kaže se da je pozorište tu da postavlja pitanja a ne da daje odgovore. Mislim da nam ovo otuđenje koje živimo, ovo dehumanizovano vreme zapravo samo ostavlja duboke ožiljke za koje se nadam da ćemo imati vremena da ih lečimo i očistimo...

Gledati u budućnosti ali gde?
To i jeste najveći problem, mi smo u raljama prošlosti, izgubili smo identifikaciju, čak i radoznalost traženja, pokušaj gledanja u nešto što bi nas moglo povesti nekud dalje, dati nam neki motiv da krenemo dalje. Pripadam generaciji '79, onoj koja je u trenutku kada smo postali svesni sami sebe odmah i izgubili te neke lične, porodične identitete, izgubili smo se... Otuđili smo se, nema nikakve privlačnosti među ljudima, nema erotike, ničega, nesposobni smo da sagledamo i raspravljamo o problemu. Mi se sažalimo na napuštene pse ali jedni na druge...pa i ne baš... Empatiju smo izbacili kao nešto patetično. Ako neko iskreno pati, to nam je patetično! Ali zašto?

A naše pozorište?Gleda li u čoveka?
Pre par godina sam bio na nekom svetskom kongresu u Jermeniji, gde se diskutovalo zašto je evropsko pozorište izgubilo dušu, gledaš predstavu, svi elementi su tu, sve je tačno, ništa ne fali ali dođeš do spoznaje da se to nikog ne tiče. Reditelji sve više rade predstave koje se ne tiču publike, koje nemaju emocije, nema u njima one nepatvorene iskrenosti, one istinitosti zašto se bavimo i stvaramo pozorište. Radeći u pozorištu pokušavam da popravim svet bar malo, znam da to zvuči kao iluzija ali bar pokušavam. To jeste utopistički u startu ali ako moja predstava bar nekog malo zamisli, eto, misija je imala smisla.

Ko tu nešto zna o liku?
Hm? Da li je najgore kad pisac umisli da nešto zna o liku ili pak kad to umisli glumac, ili je ipak najgore kad to pomisli reditelj? :) Mora biti zajedničkog sadejstva jer bez toga nema predstave. Insistiram na razgovorima. Niko od nas ne može bez ona ostala dva. Moramo se podržavati i raditi ravnopravno. Niti ja kao reditelj, niti glumac kao izvođač nismo neprikosnoveni, moraju se uvažavati razlozi “za” i “protiv”, razgovarati i raditi.

Konekcija ili diskonekcija?
Ja sam izgradio neki svoj svet, po završenim studijama u Novom Sadu, magistarskim i povratku iz Nemačke i Amerike, otišao sam da živim u planini, na Zlatiboru. Ne onom ružnom, turističkom, nego baš u planini, na preko 1000 metara nadmorske visine.  Mislim da je to čista konekcija, konačna konekcija sa svetom. Tek odatle vidiš šta se zapravo dešava oko nas, tek odatle možeš da sagledaš granice ludila koje živimo. Ako si stalno izložen pritiscima tako da ne možeš da selektuješ, napraviš - ne samo pravi - nego bilo kakav izbor, onda moraš da napraviš distancu – da ne poludiš. I ja sam je napravio.To sam naučio do Nekrošijusa. Taj beg od centra, mir, taj izbor daje mogućnost da se saberš, vladaš sobom i situacijom. Odozgo, iz šume, sa vrha Zlatibora, vidi se ceo svet. Vrlo jasno. Savršeno.

S. Miletić