INTERVJU SA DUBRAVKOM DUDOM DRAKIĆ

Glumica Dubravka Drakić, profesorka u predstavi “Čuvari tvog poštenja” Gradskog pozorišta Podgorica

dubravka drakicPrepoznati svoju meru i meru koja ne škodi drugom, to je umetnost življenja

Predstava “Čuvari tvog poštenja” Gradskog pozorišta Podgorica koja je izvedena druge večeri Novog tvrđava teatra bavi se onim što je danas, kolokvijalno rečeno, potpuno “upušteno” a što je baza naše budućnosti i našeg života - našom decom a zapravo roditeljima i sistemom koji nas je doveo do zida pred kojim godinama grebemo...

Ulogu profesorke igra Dubravka Drakić koja je posle predstave govorila o tome kako je ona nastala i kako se nosi sa svim civilizacijskim preokretima o kojima govore u predstavi...
 
Bagatelisane reči
U procesu improvizacija čuli smo kompletnu himnu i onda smo počeli da rekonstruišemo stih po stih. Trudili smo se da otvoreno kažemo na šta nas oni podsećaju, da ih povežemo sa situacijam u našem životu, šta mislimo o tome i šta u njima prepoznajemo kao mogućnost kroz svakodnevni život. Meni je kao roditelju bila polazna tačka kako ja vaspitavam svoju decu, oslanjajući se na to kako su mene moji roditelji vaspitavali a često sam bila u prilici da kažem, ali to se kosi sa onim kako su mene moji rodetelji vaspitavali na šta bi čula, ali danas je drugo vreme, ta pravila više ne važe, to je pogrešan način vaspitavanja. Meni je teško da kažem da je pogrešno kako su mene moji roditelji vaspitavali, ja sam formirana ličnost i ne mogu sada drugačije biti vaspitana. S druge strane, koliko god se trudila da uradim nešto drugo i to je nemoguće, ja jesam produkt svojih roditelja. Ja ne mogu ni svoju decu drugačije da vaspitavam do tako da nikad ne rade drugima ono što ne bi voleli da neko drugi radi njima. Govorim im da se ono što se zove čast i poštenje ne vezuje za nešto što je puko imenovanje nekih pojmova, jer ljudi se često pozivaju na te reči, prečesto ih koriste, i u predstavi, ko god da nešto uradi kaže da je to istinito, iskreno i pošteno... Neprekidno se neko poziva na poštenje... Sad je bogznakako pošteno ako neko glasno kaže nešto što misli iako je to notorna glupost i grozno, nije ni plemenito, ni promišljeno. To su odlike, pa ne smem da kažem provincijalnih ili primitivnih društava ali mi se negde moramo zapitati kada se kaže provincija da to ne znači siromaštvo, nemaštinu, već neštto mnogo dublje i opasnije, provinciju u glavi. Činjenica je ipak da smo mi, što kaže moja mama, ti koji lakše podižu decu, imamo redovna primanja, imamo tehnologije, automobile, živimo životom koji nije sirotinjski, imamo vodu, struju, komotne uslove za život ali neprekidno nazadujemo.

Mera za meru
Neprekidno pojeftinjujemo međuljudske odnose i opšte dobro, ono što bi trebalo da bude cilj svakog civilizovanog naroda. Mi treba da težimo civilizovanom čoveku koji vodi računa, i o sebi, i o drugome. Tajkun ih predstave, pa tu su neki ozbiljni narcisoidni poremećaji, to su neke obuzetosti sobom, neprepoznavanje, činjenje za drugog samo ukoliko on ima koristi od toga. Nemoguće je uraditi bilo što za bilo koga ako ja lično nemam koristi. Na prvi pogled se čini da su to nijanse ali to su dugoročno ozbiljne razlike u vaspitanju dece, njihovom odnosu prema prirodi pre svega. Nigde se to tako lepo ne vidi kao kod nas u Crnoj Gori jedna bahatost odnosa prema prirodi, onome što nije lično tvoje, što su zajednički, opšti resurs i ta vrsta bahatosti i grabeži da se ti narcisi zadovolje je bezgranična. Narcisoidni poremećaj je nešto što nikada neće biti zadovoljeno. U toj vrsti dijagnoze tu nikada kraja, samo još, još, još, u svakom pogledu, finansijskom, prema drugim ljudima, prema pravu drugih ljudi na izbor. Ti ljudi imaju ogromne ambicije, oni ne postoje ukoliko nemaju svoje pratioce koji će neprekidno hraniti njihovu sujetu. Ostvareni ljudi, koji se i danas trude da budu bolji i bolji, ništa ne rade u odnosu na druge nego u odnosu na sebe, da budu bolji nego juče, nego pre pet godina... Novac je važan jer pruža čoveku elementarne životne uslove ali postoji nešto što se zove mera, mera u svemu, svakonevna mera, svako ima svoju ali meni se čini da je to umetnost življenja. To je prepoznavanje granica, prepoznavanje mere koja neće škoditi nikome. To je mera u odnosu na sebe i u odnosu na druge.

Nezajažljiva bahatost
Radim na fakultetu, gledam svoje studente, te mlade ljude... Ako sam ja mogla da upišem fakultet bez ikakve protekcije, ako sam mogla da dobijem uloge bez protekcije, ako i dalje radim bez protekcije, zahvaljujući svojoj upornosti, posvećenosti – ne kažem da nema prepreka i problema, probala sam da budem i i direktor pozorišta, razne stvari sam radila ali sam našla meru u svemu... Međutim, ono što ne mogu da razumem i sa čim ne umem da izađem na kraj su ta nezajažljivost i bahatost. One me plaše. Nisam tako vaspitana, gledala sam svoju majku - ja sam iz velike porodice, i sama sam roditelj i duboko shvatam kako je porodica značajna, kako su za moje vaspitanje bili važni svi moji divni nastavnici i mislim da i danas može isto tako. Možda sam ja u nekim iluzijama, ali stvarno verujem da može pravim putem sve da se postigne. Ne brzo ali može. U to me uveravaju i moji studenti koji i te kako umeju da prepoznaju dobre predavače, dobre ljude, dobre pedagoge. Oni jako dobro znaju da prepoznaju laž, robotizaciju i unosonost međuljudskih odnosa, sve ono što nije prirodno i što je poražavajuće za nas kao ljude.

S. Miletić