DOBRU PREDSTAVU NIŠTA NE MOŽE DA KORUMPIRA

VidaOgnjenovic BLU 003Vida Ognjenović, idejni tvorac i selektor Novog Tvrđava Teatra, od 3. do 8. jula u Čortanovcima

Dobru predstavu ništa ne može da korumpira 
Srpsko pozorište ima nekoliko značajnih rediteljskih rukopisa, glumački je otvoreno prema inovativnim idejama, ponekad u nakani da aktivira gledaoca - prešaržirano je političkim nabojem, ali ne bez teatarskog pokrića. Inače je bez nekog naročitog društvenog uticaja. Primat na tom planu su preuzele politika i estrada...

Novi tvrđava teatar vrhunski je pozorišni događaj koji se održava na obroncima Fruške Gore, u čortanovačkoj vili “Stanković”, baš na mestu gde Dunav ljubi nebo. Ove godine, njegovo četvrto izdanje biće upriličeno od 3. do 8. jula. Publika će videti nekoliko izuzetnih predstava iz zemlje i regiona. Izabrala ih je Vida Ognjenović koja je i pokrenula ovu uzbudljvu letnju pozorišnu adresu.. O festivalu, publici, predstavama i srpskom društvu, o tome šta je pozorište nama danas a šta smo mi njemu, govorila je uoči festivala...

Onaj ko bira predstave za neki festival uvek ima neku ideju vodilju ili se ona ispostavi po odgledanim predstavama a to se vrlo često pretvori u moto festivala. Po kom ste ih principu birali? Da li imate neku takvu priču u kontekstu ovogodišnjeg NTT?
Moje osnovno polazište za sastav festivalskog repertoara je pre svega dobra predstava i njen odjek u umetničkom i širem društvenom kontekstu. Malo šta može da korumpira taj kriterijum, jer on nije nimalo skučen i jednostran, pošto dobro znamo da predstavu, taj univerzalni scenski pogon kojeg pokreću ideje, dobrom čini mnoštvo činilaca. Savremeni scenski izraz je, naime, višestruko izoštren u teatarskom smislu kao i u društvenom angažmanu, pa među predstavama biram one koje spremno i žestoko odgovaraju na savremene izazove. Zato smatram da odabir treba da je slobodan i što manje uslovljen spoljnim ograničenjima, pa ni unapred zadatom temom festivala. I moto zbog toga izostavljamo. Naravno, jedan uslov je neizbežan, a to je da se predstava može izmestiti iz omeđenog u otvoren prostor, a da ne gubi od svoje zaokružene izražajne forme i strukture. Dovoljno.  

Koliko ste videli predstava? Je li bitan broj? Zašto se u selekcijama uvek on naglašava? Šta taj broj (ne)govori o pozorišnoj Srbiji?
Ne znam broj, ali znam da nije mali. Bitan je jer po logici stvari što širi uvid to bolji i  raznovrsniji izbor. Selektori naglašavaju broj da bi istakli objektivnost izbora, odnosno obim ponude, pa i svoju odgovornu prilježnost. Brojnost viđenih predstava govori i o bogatstvu produkcije i vitalnosti pozorišta. Mada nikad nije utvrđeno da li broj predstava u sezoni određuje i njen uspeh. Pitam se, a bez odgovora, je li bolje napraviti tri dobro opremljene predstave, sa pažljivo izabranom podelom, sa redovnim mesečnim izvođenjem, ili pak skrpiti na silu i uprkos mnogo čemu, desetak što manjih, što većih, tako da se glumci zaposle i da se publici izađe u susret, po principu za svakog po nešto.  Novi Tvrdjava teatar je međunarodni festival, što znači da je i prostor za selekciju znatno širi.

Kakvo je srpsko pozorište? Bolje od srpske stvarnosti? Moralo bi biti. Ili upravo suprotno, govori o pravom stanju duha ljudi koji ovde žive?
Kako mu je, još je i dobro. Stvarnost i pozorište su po definiciji antipodi. Pozorište je skupa, ali i skupocena umetnost. Kod nas se još uvek misli da je samo skupa, pa se dotira gledalac, a štedi na pozorištu. Tako da majstor koji dođe da konstatuje kvar na veš mašini uzima za to hiljadu šesto dinara, a posle dođe onaj koji je popravlja i naplaćuje popravku, već prema prirodi kvara, ali svakad više od onoga ko da dijagnozu. Međutim, vrhunsku predstavu, odličnog postavljačkog tima, sa prvacima i glumačkim zvezdama, možete da gledate za četvrtinu sume za bilo koju uslužnu delatnost.

Inače srpsko pozorište je, kao i englesko, ili francusko, recimo, dugo bilo izrazito glumačko pozorište, a onda je negde sedamdesetih, po ugledu na rusku, a onda i na poljsku i češku školu, lagano preraslo u modernije, rediteljsko, da bi danas bilo izrazito takvo. Ima nekoliko značajnih rediteljskih rukopisa, glumački je otvoreno prema inovativnim idejama,  ponekad u nakani da aktivira gledaoca, prešaržirano je političkim nabojem, ali ne bez teatarskog pokrića. Inače je bez nekog naročitog društvenog uticaja. Primat na tom planu su preuzele politika i estrada.

Naše pozorište opstaje na odanosti i poverenju publike i na neutaživoj histrionskoj potrebi pozorišnika. Politički establišment je manje zainteresovan, čak pomalo zazire od njega ako nije kao ukrasna biljka koja oplemenjuje prostoriju, ali na potpuno bezopasan način.   

Šta znače pozorišni festivali danas? Čemu služe? Kako pomažu pozorištu?
Festivali su po mom mišljenju izazovni pozorišni forumi gde agon međusobnog nadigravanja dovodi do posebnog usijanja u odnosu gledališta i scene. Oni su neka vrsta javnog rezimea jednogodišnjeg pozorišnog učinka, pa je i sam plasman predstave u određenu selekciju potvrda njene uspešnosti. Istovremeno učešće na festivalu je prilika da umetnici svoje rezultate na dobar način odmere u takmičarskom poređenju sa drugim i drugačijim ostvarenjima. To je značajno proširivanje predstavljačkog iskustva, što mnogo znači.

Jesu li festivali dovoljno profilisani kod nas?
Mislim da jesu. Uostalom, verujem, da svaki pozorišni festival koji ima publiku ima opravdanja da postoji, pa čak i oni koji su poluvašarište. Igra je sama po sebi raznolikost, pa čemu stroga profilacija.

Šta je posebnost NTT?
To što se odvija na otvorenom kaskadnom prostoru, pred divnom vilom “Stanković”, u dubokoj tišini pošumljene zaravni, na uzvišici sa koje puca pogled na Dunav i široku bačku ravnicu. To jedinstveno mesto sasvim posebno obogaćuje doživljaj predstava.

Kakvu energetsku vrednost NTT-u daje čortanovačka vila?
Veliku. Zvučaće kao legenda, ali je priča istinita. Vila “Stanković” je sagrađena na mestu koje je izabrano po svojoj lekovitosti. Vlasnik je, naime, istraživao razne lokacije koje bi bile najpogodnije za život njegove supruge obolele od astme. I pronađena je ta mala zaravan na kojoj se neprekidno stvara ruža vetrova sa visokim ozonskim nabojem. Sada se na tom izabarnom, lekovitom  mestu, i glumci i publika osvežavaju u julskim večerima. Eto, zar to nije prava energetska vrednost.   

Kakva je srpska publika (kakva je festivalska)?Šta publika danas uopšte ište a šta joj se nudi? Treba li joj dati, bar na kašičicu ono što traži a traži, čini se, nadu koju je izgubila u životu? A nade nema ni u pozorištu... Ili?
Uvek sam mislila da je srpska publika odlična i mora se uzimati ozbiljno. Ko god kaže da ga publika ne zanima, vara se, ili pak vara nas kojima to kaže, jer sumnjam da postoji baš potpuna nebriga za gledaoca, tu važnu četvrtu dimenziju scene. Ne mislim da treba povlađivati njenom ukusu, ni svakom njenom hiru, već naprosto računati na to da je publika grupa složena od različitih ljudi, a predstava je dijalog sa publikom i u dijalogu ne treba potcenjivati sagovornika, jer će ispasti da jedna strana razgovara sama sa sobom. Jeste, publika dolazi u teatar kao u sklonište od svakodnevice, pa možda i u potrazi za nekim zračkom nade i iz najrazličitijih drugih razloga. Pozorište, međutim, nije ni predikaonica, ni riznica nade. U stvari, ono jeste vrsta iluzije, ali je najgore kad je razbibriga, propaganda, ili obmana, kad naprazno rastužuje, ili nasilno uveseljava kao prozak, američki lek protiv depresije. Pozorište je mesto gde se mire iluzija i stvarnost na sasvim virtuelan način. Mislim da manji deo naše publike ide u pozorište da mu prođe vreme, pa i taj razlog nije nevažan. Ali u aprilu sam bila deo vrhunske publike i uverila sam se koliko dijalog scena za gledalište može biti ozbiljan.  Za selekciju sam gledala predstavu Naš Razred, poljskog autora Tadeuša Slobodnjaneka u mađarskom gradu Miškolcu. Predstava je bila odlično režirana i glumljena, duga i složena, o stradanju Jevreja u Poljskoj, sa mništvom vrlo ozbiljnih i teških scena. Odvijala se, međutim, u pobožnoj tišini i s pažnjom kakva zamišljamo da je u tibetanskom hramu. Jasno je bilo da je publika u potpunom saglasju sa scenom. Na kraju su stajaće ovacije trajale više od deset minuta, a ono što je ostavilo još veći utisak, publika je iz sale izlazila lagano, ćutke, svečano, zamišljeno, kao u pogrebnoj povorci. Predstava je to zaista zaslužila, ali i publika je te večeri zaslužila moje duboko divljenje.
 
Kao retko koji profesor vi brinete o svojim studentima i kada odu sa akademije. Neki od njih imaju blistave pozorišne karijere. Koje vas vaše pozorišno dete uvek posebno ozari?
Svako, ne odvajam ih. Sjajni su i zaista su se razvili u prave umetnike. Najviše se ozarim dok ih gledam na sceni. Začudim se koliko su se vinuli nebu pod oblake, prave su zvezde. E, pa, pomislim s osmehom, zaista, nije bilo uzalud.

(Snežana Miletić)
Foto: Branko Lučić